Znamo da je pušenje loše, ali ipak ne ostavljamo duvan. Gojazni smo i svesni koliko nam to narušava zdravlje, ali dok odlučujemo da počnemo s dijetom, gutamo ’samo još ovu’ čokoladicu. Čeka nas posao, ali nastavljamo da skrolujemo po društvenim mrežama. Malo se krećemo i to nas polako ubija, ali nastavljamo da sedimo ispred televizora ili kompjutera… Šta nas tera da radimo protiv sebe? Stari Grci su za to imali ime: akrasija.

AKRASIJA, DEFINICIJA

Akrasija, ἀκρασία, označava nedostatak discipline, samokontrole, volje, odnosno sklonost da delamo suprotno onome što nam nalaže zdrav razum. O akrasiji su se vodile velike filosofske debate u antičkoj Grčkoj, a Sokrat je, svojom metodom majeutike – ’porađanja istine’, došao do zaključka da akrasija zapravo ne postoji. Po njemu, kako je Platon zapisao u dijalogu Protagora, nemoguće da neko ko poseduje znanje o tome šta je najbolje radi po diktatu želje ili užitka. U tom slučaju, kaže Sokrat, sigurno smo pogrešno procenili relativne vrednosti sopstvenog postupka. Aristotel je opovrgao Sokratovo viđenje da se niko voljno ne upušta u loše postupke i zauzeo stav da mi zapravo intuitivno verujemo u akrasiju i do nje dolazimo formiranjem mišljenja, a ne razumom. Po njemu, postoje dve vrste akrasije, prva koja je motivisana strašću, i druga koja je rezultat slabosti, nedostatka volje da se razumni zaključak sprovede u delo.

Akrasija je bila česta tema polemike tokom vekova, a čini se da je ona danas aktuelnija nego ikad. U doba kada mašine završavaju teške poslove, a naročito kućne obaveze kojima je nekada bilo potrebno svakodnevno posvećivanje, u situaciji smo da imamo više slobodnog vremena nego bilo koji naš predak. Danas možemo za dvadesetak sati da se prebacimo na drugu stranu planete, za šta su našim precima bili potrebni meseci, ili uopšte nisu imali tu mogućnost, možemo da kupimo za relativno male pare gotovu odeću kakva se ranije šila ručno, nedeljama. Možemo da kupimo gotov obrok sa najegzotičnijim sastojcima, ili da komuniciramo s ljudima širom sveta u sekundi… Imamo sve pogodnosti da višak vremena upotrebimo za razvoj sopstvene ličnosti, da ostvarujemo neverovatne snove. A izgleda da smo inertniji nego ikada.

sati provedeni na telefonu

PROBLEM JE U NAGRADI

Psiholog Džordž Ejnsli, osnivač pikoekonomije, smatra da će se ljudi radije zadovoljiti manjom nagradom odmah, nego velikom nagradom koja je odložena za dalju budućnost. Što se više nagrada odlaže, to ljudima deluje bezvrednije. Ova teorija bihevioralne ekonomije zove se vremenska nedoslednost. Kada planiramo nešto, na primer da ostavimo cigarete, počnemo da učimo ili krečimo stan, mi zapravo pravimo planove za ’budućeg ja’, zamišljamo kakav život želimo. A kada razmišljamo o budućnosti naš mozak lako može da sagleda vrednost postupaka koji donose dugotrajne prednosti. Ali kada dođe trenutak da odluku sprovedemo, više nije u pitanju naš ’budući ja’, već se nalazimo u sadašnjem trenutku. Naš mozak razmišlja o situaciji koja se odvija sada. Tada se aktivira ’sadašnje ja’ kome je draže trenutno zadovoljenje nego dugoročna korist.

Jedan od indikatora kod dece koliko će biti uspešni u životu je sposobnost odlaganja zadovoljenja. Ako se deci ponudi jedna bombona koju mogu da pojedu odmah, a stavi im se do znanja da će dobiti još jednu ako sačekaju određeno vreme pre nego što ovu pojedu, većina dece će se odlučiti za prvu varijantu. Deca koja imaju sposobnost da odlože zadovoljenje potrebe ili iskušenja, odnosno ne pojedu odmah bombonu jer znaju da ih očekuje nagrada, budući su uspešni ljudi. Današnja ekonomija veoma dobro poznaje psihologiju, i jedan od najboljih primera kako je koristi za ostvarenje ogromnog profita su bankarski krediti.

Ova teorija ima potporu i u našoj anatomiji: dugoročno planiranje odvija se u prefrontalnom korteksu mozga, dok se sadašnjim trenutkom bavi limbički sistem. Psiholog Pirs Stil sa Univerziteta u Kalgariju to slikovito opisuje ovako: ’Zamislimo da je naš mozak kuća na sprat, na svakom spratu su različiti stanari. Limbički sistem predstavlja mladi, moderni par iz prizemlja, oni su puni energije, strasti i usmereni su na sadašnji trenutak. Prefrontalni korteks je stariji bračni par sa sprata koji otplaćuje rate za kuću i održava red i čistoću’.

Prokrastinacija

Stil kaže da nas je moderno okruženje približilo akrasiji. Okruženi smo iskušenjima i distrakcijama koje odmah stvaraju osećaj prijatnosti. Jedan od načina da ih pobedimo je da se potrudimo da ih odložimo, makar na dvadesetak sekundi. Istraživanja pokazuju da je samo toliko potrebno da napravimo bolji izbor. Bitno je i kako sagledavamo obaveze. Na primer, lakše ćemo se naterati da odradimo trening ujutru pre posla, jer posao je obaveza koja ne budi baš lepa osećanja i nego nakon njega očekujemo prijatne aktivnosti. Kada se nesvesno poredi, jutarnji trening deluje primamljivije od posla koji sledi. Još jedan način da se odupremo akrasiji je da svoje planove vežemo za sistem sitnih nagrada. Na tom principu funkcionišu aplikacije za mršavljenje u koje unosimo podatke o kalorijama i aktivnostima, a one nam trud i ispunjenje plana nagrađuju pohvalama i bedževima koje možemo podeliti i na društvenim mrežama.

Uklanjanje svih distrakcija iz okoline, kada je to moguće, takođe može biti efikasno oružje u borbi protiv akrasije. Viktor Igo je Zvonara Bogorodičine crkve u Parizu napisao tako što je skupio svu svoju odeću osim jednog velikog ogrtača, i odneo je i zaključao van stana. Tako je konačno uspeo da ispoštuje dogovoreni rok s izdavačem, nakon 12 meseci izbegavanja posla. Sada, pošto nije imao šta da obuče, Igo više nije osećao frustraciju ni iskušenje da izađe iz kuće. Jedina mogućnost koja mu je ostala je da sedi i piše.

Akrasija i prokrastinacija idu ruku pod ruku. Prokrastinacija je navika da odlažemo obaveze koja uglavnom sa sobom nosi osećaj krivice i griže savesti. Zapravo, često odlažemo neki posao, a kada ga započnemo shvatimo da uopšte nije tako naporan kao što smo mislili, šta više, u njemu i uživamo. Dakle, nije proces rada težak, već samo započinjanje. Zato je korisno da nam obaveze postanu rutina, da o njima ne razmišljamo već ih prihvatimo i obavljamo kao neku vrstu rituala.

Aristotel je ‘krstio’ pojam koji je suprotstavljen akrasiji: enkrateja (ἐγκράτεια). Enkrateja je ’moć nad sobom’. Bez obzira na našu anatomiju i distrakcije kojima nas okružuje moderno doba, mi smo ti koji odlučujemo. Mi imamo moć da osmislimo šablone ponašanja koji će doneti dobro i nama i okolini, mi smo ti koji stvaramo pozitivne uloge u budućnost. Samo je potrebno da se svesno uputimo ka enkrateji, i okrenemo leđa akrasiji.

Kada? Sada! U tome nam mogu pomoći proizvodi Herba Sveta. Disan nam olakšava odvikavanje od cigareta, Equigal pomaže da se lakše otarasimo viška kilograma, a Optima Forma da manje brinemo.

herbasvet kapi