Kada bismo ljude sa različitih meridijana pitali šta je potrebno za sreću, sigurno bismo dobili niz najrazličitijih odgovora. Neke stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, kao što je, na primer, čista, tekuća voda, drugima su samo nedostižan san. Našim majkama i bakama sreća je bila kada je u kuću stigla prva veš mašina. Nekome ko je gladan, sreća je pun stomak, bolesnom – zdravlje, zarobljenom – pogled na široko nebo… A nekome, nažalost, sva blaga ovog sveta nisu dovoljna da oseti radost življenja. Sreća, dakle, nije u šarenim krpicama, pre će biti da su nam potrebna iskustva.

DEPRESIJA I KONZUMERIZAM

Apsurdno je da sa porastom komfora i relativnom eliminacijom nemaštine i teških bolesti, u današnje vreme i u našem podneblju nivo sreće zabrinjavajuće opada. Kako nam se otvore jedna vrata, tako zaboravljamo da istrajemo u zahvalnosti već odmah prelazimo na sledeću lestvicu zahteva, a sami zahtevi su sve više materijalne prirode. Jedan od omiljenih ’lekova’ za tugu i depresiju u današnje vreme je postala kupovina, i zbog toga niko srećniji od velikih trgovinskih lanaca. Zapravo, mogli bismo reći da se takva logika upravo masovno podgreva da bi se održao potrošački mentalitet, jer ipak mi živimo u konzumentskom društvu. A šta se dešava kada kupimo novu stvarčicu od koje očekujemo da će nas oraspoložiti? Nivo zadovoljstva i ushićenja naglo skače, ali ubrzo isto tako naglo i opada. Osim inicijalnog nezadovoljstva, sada se može javiti i osećaj griže savesti što dragoceni novac trošimo na potpuno bespotrebnu stvar koja je izgledala divno u izlogu, ali kako smo je doneli kući, sagledali smo sve njene mane.

automobil

Tim problemom pozabavio se i Tomas Gilović, američki psiholog a naše gore list, istražujući na Univerzitetu Kornel načine kako da se otrgnemo potrošačkog poriva. Ovaj autor niza knjiga koje se bave socijalnom psihologijom, procesom donošenja odluka i bihevijoralnom ekonomijom, proučavao je uticaj kupovine na sreću, odnosno naše poimanje sreće, i objavio rezultate svog istraživanja 2014. godine u radu interesantnog naslova: Predivni život: eksperimentalna potrošnja i potraga za srećom.

Elaborat počinje izjavom čuvene glumice Bo Derek: ’Ko god je rekao da novac ne može kupiti sreću, jednostavno nije znao gde treba da ide u šoping’. Gilović, pre svega, pravi razliku između eksperimentalne i materijalne kupovine: ova prva nam donosi životno iskustvo, a druga materijalna dobra.

I, šta je zaključak?

Dok nas materijalna kupovina može još više gurnuti u ambis, eksperimentalna kupovina  nam donosi dugotrajnu i postojanu satisfakciju, ali to nije sve. Ona ima sposobnost da nam jača društvene odnose, igra veliku ulogu u stvaranju ličnog identiteta, smanjuje potrebu da se poredimo s drugima za razliku od materijalne kupovine, rečju, kada novac trošimo na iskustva, gradimo sebe i svoju ličnost, postajemo kvalitetniji ljudi i samim tim i naša okolina ima više koristi od nas. A nivo sreće i zadovoljstva logično raste.

Osim toga, materijalna bogatstva koja stičemo, sa sobom nose i večitu brigu da ih ne izgubimo. Iskustva koja ’kupimo’ niko ne može da nam oduzme. I jedno od takvih iskustava, kojim se i Gilović pozabavio, jeste putovanje. Zapravo, na kraju svog elaborata, zaključak je da bi Bo Derek najbolje prošla u šopingu ako, umesto da se zaputi u robnu kuću, kupi kartu do neke egzotične plaže.

Iskustva s putovanja doprinose sreći.

ISKUSTVA I PUTOVANJA

Kada se radi o iskustvima i putovanjima, dolazimo sada do potpuno drugog istraživanja, koje spaja psihologiju i genetiku, a koje pokušava da pruži odgovor na veoma logično pitanje: zašto neki ljudi ili pripadnici nekih naroda stalno svojevoljno i rado putuju, dok drugi nemaju baš nikakvu potrebu da se udalje iz svog malog gnezda. Pred sam početak našeg milenijuma, Čaunšeng Čen, profesor s Univerziteta Irvin u Kaliforniji, pozabavio se detaljnije otkrićem da je gen DRD4, povezan inače sa nivoom dopamina u mozgu, upravo taj koji nam daje stalnu želju da putujemo i lutamo. Nakon istraživanja, Čen je došao do zaključka da se mutant ovog gena, DRD4-7, mnogo češće javlja u modernim društvima koja su nekad migrirala iz daleke postojbine u Africi, i prilikom te migracije prešla veoma velike razdaljine. Po Čenu, što dalje žive od Afrike, pripadnici civilizacija su verovatnije nosioci mutanta gena, zbog kog imamo urođenu radoznalost, pundravce i tabane koji nas stalno svrbe. Ovu teoriju potvrdio je Dejvid Dobs koji piše naučne tekstove za National Geographic, a koji je dodatno elaborirao da osobe s ovim mutiranim genom imaju veću sklonost da rizikuju, istražuju nove predele, ideje, hranu, međuljudske odnose, ali i probaju drogu i alkohol. Nosioci ovog gena su avanturisti.

Ako malo razmislimo o istoriji naših krajeva, kroz Balkan su prošpartali mnogi putnici-namernici. Verovatno najsrećniji među njima bili su stari Vinčanci, koji su još pre pet milenijuma peške redovno prelazili rutu od današnjeg beogradskog prigradskog naselja do Soluna kako bi trgovali i prikupljali nove tehnologije, a arheološka istraživanja su potvrdila da ovaj narod čitava dva milenijuma nije uopšte ratovao, jer nikakvo oružje prilikom iskopavanja nije pronađeno. Nivo dopamina u mozgu starih, miroljubivih Vinčanaca mora da je leteo do neba.

Iako ova teorija nije u potpunosti potvrđena, ono što je sigurno je da nam putovanja proširuju vidike, nivo svesti, znanja, smanjuju predrasude, pomažu da druge ljude i običaje prihvatimo, dobijemo nove ideje za rešavanje sopstvenih problema, i sveukupno, doživimo visok i postojani nivo zadovoljstva. I svakako, jednog dana kada  ostarimo, sigurno nećemo zažaliti što smo mnogo putovali. Zato moramo mudro ulagati svoj novac, koliko god da ga imamo, u ono što nas čini boljima, umesto u stvari koje će izazvati zavist u komšiluku, a prazninu u našoj glavi i duši.

Pa put pod noge – batalimo stvari i stičimo iskustva, a kad nas povremeno sustignu negativne posledice stresa i mentalna iscrpljenost, tu je Optima Forma koja će nas brzo vratiti u normalu.

Optima Forma pomaže da nađemo put