Od jesenje ravnodnevnice 23. septembra, dan se sve više skraćuje i priroda nas postepeno privikava na mrak. Dan je najkraći a noć najduža 21. decembra kada zimski solisticij – zimska kratkodnevnica donosi i početak zime. Severni pol naše planete tada je pod maksimalnim uglom u odnosu na Sunce i na toj od njega najudaljenijoj tački vlada dvadesetčetvoročasovni mrak. Danas, uz moderne kalendare, časovnike i automatsko računanje vremena, ne razmišljamo mnogo o ovoj prirodnoj pojavi, osim kada nas obuzme sezonski afektivni poremećaj. Ali nekada, kada se živelo uz stalno osluškivanje prirodnih promena, zimski solisticij bio je veoma važan datum.

Stari Sloveni su tada praznovali Koleda, boga zimske kratkodnevnice, pa se zato ovaj dan zvao Koljade. Ovo božanstvo ili duh je iz paganskih običaja prešao i u hrišćanstvo, a u Bugarskoj se i dan-danas ne čestita Božić, već Koleda. Koledov brat Ovsenj na ovaj dan upreže nebeske kočije ispraćajući staru godinu, i otvara put svom bratu, koji dočekuje novo Sunce. Pored starih Slovena sličan običaj imali su svi narodi i veselo praznovali rađanje novog Sunca, i on je u hrišćanstvo utkan kroz priču o smrti Hrista i njegovom vaskrsnuću.

zimski solsticij

Naši stari su u tom periodu mogli da odahnu nakon završetka jesenjih poljoprivrednih radova i da veselo proslave Koleda. Ovsnja su muškarci koledari ispraćali preodeveni u razna ruha, praveći buku, nosili bi darove i pevali posebne, koledarske pesme. Koledo, za razliku od Hrista, bilo je božanstvo koje nije sa sobom nosilo veliku tragediju, poput raspeća na krstu. On je bio veseljak koji je štitio ljude i donosio im sreću.

Za razliku od naših predaka, danas većina nas ni ne zna kada se obavljaju veliki poljoprivredni radovi a kada može da se predahne. Uglavnom svi odlazimo na isti posao tokom cele godine, a mnogi od nas čitav radni dan, upravo ono vreme kada naš deo planete obasjavaju sunčevi zraci, provode u kancelariji pod veštačkim svetlom i ispred kompjutera, i napuštaju je kada je već uveliko mrak. Onda nije ni čudo što smo postali žrtve sezonskog afektivnog poremećaja.

ŠTA JE SEZONSKI AFEKTIVNI POREMEĆAJ?

Moderno doba i moderni poremećaji zahtevaju nova istraživanja i rešenja, jer nam u ovom slučaju Koledo nije od velike pomoći. Tako je 1979. izvesni inženjer Herb Kern uočio da je tokom zimskih meseci posebno depresivan. Povezao je to s manjkom dnevnog svetla i kontaktirao naučni tim Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje SAD koji se bavio istraživanjem cirkadijalnih ritmova, biološkog časovnika u našem organizmu koji reguliše brojne procese, između ostalog i dnevno-noćni ritam. Već naredne godine počelo je veliko plansko istraživanje sezonskog afektivnog poremećaja pod rukovodstvom Normana Rozentala, koji je i sam patio od depresije koja se pojačavala tokom zimskih meseci. Ali ovaj poremećaj, doduše ne baš pod istim imenom, pominjao je još i Hipokrat, a uočen je tokom zime i kod Inuita, naroda koji živi na Arktiku.

Danas se broj osoba koje imaju probleme s depresijom broji stotinama miliona. Mnogima se stanje pogoršava tokom zime, a čak i oni koji nisu skloni depresiji, usled manjka prirodne dnevne svetlosti mogu osetiti pad energije, letargiju, razdražljivost, potrebu za samoćom i smanjeni libido. Potvrdu da je nedostatak prirodnog svetla glavni uzrok ovog poremećaja možemo dobiti jednostavno: dovoljno je da zapazimo kako su ljudi koji žive oko Ekvatora uglavnom veseli i deluju da nemaju ni najmanje brige na svetu, iako žive u veoma skromnim, a ponekad i ekstremno siromašnim uslovima. Za razliku od njih, ljudi sa severa Evrope, u Skandinaviji ili na severu Kanade često su neraspoloženi i deluju zabrinuto, iako žive u veoma povoljnim ekonomskim uslovima.

zimska letargija

Za to postoji i naučno objašnjenje: hormon epifize, melatonin, u direktnoj je sprezi sa receptorima svetlosti u našem cirkadijalnom ritmu. On se luči isključivo noću, i zahvaljujući njemu imamo zdrav san, ali tokom dana prirodna svetlost blokira njegovu proizvodnju. Ako bolujemo od sezonskog afektivnog poremećaja, melatonin koji se luči tokom noći ujutru se ne resorbuje dovoljno da se osećamo budno, veselo i orno za novi dan.

Kako ni jedna nesreća ne ide sama, tako i sezonski afektivni poremećaj obično ide ruku pod ruku s ozbiljnom depresijom ili bipolarnim poremećajem, i tako, osobama koje pate od ova dva nemila stanja još više tokom zime doliva ulje na vatru. Ono što je nauka do sad uspela da utvrdi je da se sezonski afektivni poremećaj može lečiti terapijom svetlom – fototerapijom. Posebne lampe emituju svetlo određenog intenziteta, pa se sedenjem ispred njih oko pola sata ograničava lučenje melatonina. Ali svakako je bolje izlagati se prirodnoj svetlosti, koliko god je to moguće. Zato je dobro na putu do posla jedan deo preći peške, i obavezno izaći napolje tokom pauze za ručak. U slučaju jače depresije svakako treba konsultovati stručnjaka.

Ako znamo da smo svake zime neizostavno letargični i bezvoljni, nije loše da se unapred pripremimo. Pored izlaganja suncu, može nam pomoći još jedan prirodni element – Optima Forma. To je potpuno prirodni preparat na bazi tri lekovite biljke koji nam noću omogućava zdrav san, a tokom dana dobro raspoloženje, odličnu koncentraciju i fizičku i mentalnu spremnost. Kako su u ovom preparatu biljke iz naših krajeva koje su koristili i naši stari, Optima Formu možemo smatrati nekom vrstom Koleda koji nam donosi vedri duh u moderna vremena.

raspršite zimsku letargiju