U današnjem društvu koje insistira na političkoj korektnosti, konstantnoj ljubaznosti prema svima i odmerenoj, civilizovanoj komunikaciji, tračarenje nosi posebnu stigmu i tračare nisu osobe koje želimo u svom neposrednom okruženju. Zaista, nije lepo kada tek upoznamo osobu a ona nam odmah izdeklamuje najsočnije abrove. Ali da li je tračarenje baš toliko loše?

Da li je tračarenje zaista toliko negativna aktivnost?

Po Juval Noa Harariju, popularnom istoričaru i autoru Sapijensa, kratke istorije čovečanstva, upravo nam je tračarenje pomoglo da opstanemo i osvojimo planetu, za razliku od naših rođaka, neandrentalaca i denisovanaca. Iako su neandrentalci bili fizički dosta izdržljiviji od sapijensa, na nama još uvek nepoznat način su izumrli dok smo se mi razbaškarili na sve četiri strane sveta. Harari smatra da je upravo poseban način komunikacije i sposobnost da se efikasno prenose informacije ono što nas je izdvojilo:

’Pojava novih načina razmišljanja i komuniciranja u razdoblju od pre otprilike 70 pa do pre otprilike 30 hiljada godina tvori tkivo kognitivne revolucije. Šta je bio njen uzročnik? U to nismo sigurni. Prema najprihvaćenijoj teoriji, nasumične genetske mutacije promenile su unutrašnje umreženje sapijensovog mozga, omogućivši mu dotad nepoznate obrasce razmišljanja i komuniciranje pomoću jedne potpuno nove vrste jezika.’

homo sapiens

Iako sapijens nije otkrio komunikaciju, setimo se da su pčele, mravi, kitovi i majmuni sasvim uspešni u njoj, on je zahvaljujući vrlo gipkom jeziku i glasnim žicama uspeo da izgradi kompleksan jezik kojim je mogao da prenosi niz važnih obaveštenja o događajima u svojoj okolini. O čemu su ti naši preci pričali? Po nekima, o važnim informacijama: gde se krije lav ili gde su krda bivola. Da li, pita se Harari…

’Jedna druga teorija slaže se da se naš jedinstveni jezik razvio kao sredstvo prenošenja informacija o svetu, samo što najvažnije informacije koje je trebalo preneti nisu bile one o lavovima i bivolima, nego o drugim ljudima. Naš jezik razvio se da bismo prenosili govorkanja. Prema ovoj teoriji, homo sapijens je prvenstveno društvena životinja. Društvena saradnja je naš ključ za preživljavanje i razmnožavanje. Pojedinačnom čoveku nije dovoljno da zna kretanja lavova i bivola. Mnogo je važnije da zna ko koga mrzi u njegovom plemenu, ko s kim spava, ko je pošten, a ko varalica.’

tračarenje

Zahvaljujući tim prvobitnim trač-partijama od pre sedamdesetak hiljada godina, naš predak je uspeo da proširi svoja plemena, razvije čvršće društvene odnose i do tad neviđenu vrstu saradnje.

’Teorija o tračarenju može vam se učiniti kao nekakav vic, ali brojna proučavanja je potkrepljuju. Govorkanja i danas čine ogromnu većinu sveukupne ljudske komunikacije, pa bila ona u obliku mejlova, razgovora telefonom ili novinskih kolumni. Govorkanja nam toliko prirodno idu od ruke da nije teško zamisliti da se naš jezik i razvio upravo u ovu svrhu. Mislite da profesori istorije kad izađu na ručak razgovaraju o razlozima zbog kojih je izbio Prvi svetski rat, ili da nuklearni fizičari provode pauzu za kafu čavrljajući o kvarkovima? Ponekad. Češće ipak tračare o profesorki koja je uhvatila muža u neverstvu, ili o svađi između šefa katedre i dekana, ili o kolegi koji je, ako je verovati glasinama, kupio sebi novi leksus od sredstava za istraživački projekat. Govorkanja se obično bave nepodopštinama i prekršajima. Prenosioci glasina bili su prvobitna sedma sila, novinari koji su izveštavali društvo o svemu što se zbiva i tako ga štitili od šarlatana i besposličara.’

Hararijeva tvrdnja ima smisla. I danas neki psiholozi naglašavaju važnost tračarenja i njegove prikrivene dobre strane. Bezazleni tračevi nam pomažu da ojačamo naše društvene spone, ali i da pokrenemo lučenje oksitocina, hormona koji izaziva osećaj ushićenosti, ljubavi i poverenja. Deleći tračeve s prijateljicom uz kafu doprinosimo svom mentalnom zdravlju jer samim tim delimo i brige i dobijamo društvenu podršku.

trač partija

Tračareći se oslobađamo stresa jer ’olakšavamo dušu’ otpuštajući pritisak koji na nas vrše tuđe neprikladno ponašanje ili postupci. Takođe, kada verbalizujemo tuđe događaje, privremeno podižemo sopstveno samopouzdanje jer se tada poredimo s drugima i procenjujemo sebe. Kada shvatimo da nismo jedina osoba kojoj se dešavaju loše situacije osećamo se mentalno snažnije i smirenije.

Baš kao što je nekada homo sapijens izgradio složenije plemenske odnose, i mi danas, kada prenesemo neki trač, toj osobi pokazujemo da nam je važna i da se na nas može osloniti. Takve priče se obično prenose ’u poverenju’ i etiketa tajnosti koju nose daje nam osećaj neke vrste ‘zavereničke saradnje’.

Posmatrano sa pozitivne strane, tračeve treba razmenjivati umereno, nikada maliciozno, i isključivo sa osobama kojima verujemo. Jer, šta ćemo posmisliti ako nam osoba koju smo tek upoznali prenese sočni trač? Svakako, da je krajnje nezrela i da ćemo i mi, kad-tad, stići na njenu listu. Dok bezazleni tračevi mogu biti lekoviti, oni maliciozni ukazuju na manjak samopouzdanja i preteranu potrebu za pažnjom. Najgora vrsta malicioznog trača je kleveta: kada se namerno o nekoj osobi prenose neistine s ciljem da se naruši njen ugled, i za nju se može završiti i na sudu. Pa ko onda kaže da tračarenje nije bitno? Ako je po Harariju, on je osnov razlike između preživljavanja i izumiranja.

Ako čak ni jedan bezazleni, sočni trač nije u stanju da nas podigne iz letargije i depresije, tu je Optima Forma. To je potpuno prirodni preparat na bazi tri lekovite biljke koji nas blago umiruje, uveče olakšava san, a tokom dana nam pojačava koncentraciju i podiže raspoloženje.

Optima forma kapi