Da li je moguće definisati sreću? Ne retko neke događaje proglašavamo srećnim, da bi se kasnije ispostavilo da nam baš nisu išli u prilog. Zamislimo dobitnika na lutriji koji, kada sazna radosnu vest, pada u euforiju i veruje da su mu svi problemi rešeni. Ali par dana kasnije kriminalci mu otimaju dete, žena traži razvod i kompletna rodbina očekuje doživotno izdržavanje. Ono što je u prvom trenutku delovalo kao velika sreća donelo je teške i dugoročne negativne posledice. Kako prevazići taj apsurd? Stari Grci su imali odgovor na to: eudaimonija.

Kako god da nam ide u životu, bilo da smo bogati ili siromašni, učeni ili prostodušni, ono što nas sve povezuje je da surova činjenica nam je vreme od ovog trenutka nadalje neuhvatljivo, i da taj budući momenat, nama nepoznat, u potpunosti definiše naše postojanje, do te mere da nikad ne možemo zasigurno znati da li ćemo za deset minuta uopšte biti živi. Danas, sigurni i ušuškani u tehnološki naprednom svetu koji povremeno uspeva da uzmakne sa litice smrti i prevari prirodu, često zaboravljamo na tu prostu činjenicu. A baš taj svet nas uporno tera da jurimo za srećom, jer kao i sve drugo, sreća je postala roba kojom se trguje, pa smo svakodnevno bombardovani slikama nasmejanih ljudi koji su smisao pronašli u najsavremenijem komadu bele tehnike ili novom mobilnom telefonu čija kamera pravi savršene fotografije za društvene mreže gde, eto, možemo i dokazati svima koliko smo srećni. Nema veze da li ćemo posle plakati i preležati vikend u teškoj depresiji, bitan je taj nasmejani lik na Instagramu.

eudaimonia nema veze s novcem

Tako plitko, hedonističko poimanje sreće nas sve više utapa u nesreću. Što više podležemo tom bezumnom imperativu da moramo biti srećni, padaćemo u sve veću provaliju nezadovoljstva i ogorčenosti. Sve sa najsavremenijim uređajima kojima smo se okružili i koje još uvek otplaćujemo. Jer odgovore na pitanja koja se tiču nas lično ne možemo tražiti van sebe.

 

Stari Grci su pravili razliku između hedonizma koji rađa trenutno zadovoljstvo, i blaženstva (eudaimonia) koje predstavlja vrhunsko ispunjenje. Jednostavno rečeno, sreća nije u zadovoljenju naših čula i sitnih potreba, već u ostvarenom životu. Starogrčkim filozofima, Sokratu, Platonu, Aristotelu, eudaimonija je vrhovno dobro, najplemenitije stanje koje se postiže vrlinom (arete) i razumom.

Kako se dostiže eudaimonija?

Na prvi i najvažniji korak nas upućuje natpis u Apolonovom hramu u Delfima: Upoznaj sebe!

Po Aristotelu, sreća je vulgarna, većina naših žudnji nas može navesti na stranputicu, čak i kad nam donesu privremeni osećaj prijatnosti. Najveći stupanj blaženstva dostižemo kada živimo u skladu sa vrlinom i posvećujemo se onome što je vredno činjenja, a što će nam omogućiti da ostvarimo svoj puni potencijal. Sama reč, eudaimonia, sastoji se od kombinacije reči dobro i duh. Taj naš duh, daimon, je naša prava priroda. I nju moramo spoznati.

 

Svako od nas je za nešto stvoren. Ako nas naš daimon navodi da pišemo poeziju a mi ga uporno potiskujemo, osećaćemo se neispunjeno ma koliko para zaradili na poslu kojim se na silu bavimo. Ako imamo potencijal a ne trudimo se da rastemo i napredujemo, osećaćemo se neispunjeno ma koliko srećnih slika postavili na Instagram. Naš lični razvoj zavisi od našeg ličnog truda da se menjamo i rastemo, razumemo sebe i svet koji nas okružuje, kao i da napredujemo u oblastima i sferama života koje su bliske našem daimonu.

kako do uspeha

Ali eudaimonija nije lako dostižna, ona iziskuje konstantan trud i veliku hrabrost, zato mnogi i padaju već kod prvih prepreka. Neće nas svako razumeti i prihvatiti dok smo na njenom putu, što je razlog više da uporno slušamo svoj unutrašnji glas. U suprotnom, kako nas upozorava Jung, naša duša će se razboleti, jer suprotstavljanje sopstvenoj motivaciji donosi nesreću. Negovanje eudaimonije zahteva promene, prilagodljivost, odbacivanje nametnutih šablona, i svest da je naše okruženje kompleksno i prepuno prepreka. Bez sumnje, privlačiće nas krevet i daljinski upravljač. Jer, kako je objasnio psiholog i još jedan zagovornik ispunjenog života Martin Seligman, osobe koje se prepuštaju hedonističkim aktivnostima trenutno deluju srećnije od onih koji neguju eudaimoniju. Ali na duge staze, samo uporno razvijanje sopstvenog potencijala donosi osećaj životnog ispunjenja i prave sreće.

Važan element u stremljenju eudaimoniji je doslednost. Svojih principa se moramo pridržavati čak i kada nam ne donose direktnu, opipljivu korist. Jedan od najboljih primera nesalomivog integriteta dao nam je Sokrat, koji je živeo negujući mudrost i vrlinu – po njemu sinonime za eudaimoniju. Čak i kada su ga Atinjani surovo optužili i osudili na smrt, iako je imao mogućnost da se izvuče i preživi, prvo je na suđenju svojim neprijateljima očitao lekciju da im bogatstvo i popularnost ne vrede ništa bez istine i mudrosti, jer čovek koji živi s vrlinom od svega, pa i od bogatstva može načiniti dobro, a bogatstvo samo po sebi nužno ne donosi izvrsnost. Potom je ispio otrov od kukute, a Atinjani su već istog trenutka shvatili da su ubili najmudrijeg među sobom.

Dobar život je proces, a ne trenutno stanje, reče psiholog Karl Rodžers. Pa neka taj proces počne. Ako već nije.

Da je eudaimonija pravi put ka sreći dokazala je i moderna klinička psihologija: to je moćno oruđe za borbu protiv depresije. A kada nam se crni oblaci nadviju i treba nam malo pomoći da ih razgrnemo, tu je Optima Forma. To je potpuno prirodni preparat na bazi lekovitog bilja koji nam pomaže da se izborimo sa stresom, bolje spavamo i manje brinemo.

Optima Forma kapi, eudaimonija