Iako smo danas bombardovani literaturom koja nas motiviše da ostvarimo sve svoje snove, kada malo bolje razmislimo, naša svakodnevnica se svodi uglavnom na čekanje. Čekamo na pravi trenutak, na dovoljno novca, na ljude koji će nas ohrabriti, na razrešenje političke situacije, na slobodno vreme, na iznenadne prilike, na sutra… Čekajući na neku imaginarnu pogodnost u kojoj će nam se sklopiti sve kockice, ispada da je jedino što smo naučili to da treba da čekamo, nesvesni pritom da gubimo ono što nam je u životu najdragocenije, i jedino što nikada ne možemo povratiti: vreme. Sve to može promeniti jednostavna motivacija.

ŠTA NAS TO KOČI?

Ono što verovatno najviše odlaže našu spremnost da stupimo u akciju je odobravanje i prihvatanje okoline. Međutim, često previđamo činjenicu da osobe koje nas najviše vole mogu najviše da nas koče i spreče da napredujemo, iz prostog razloga što žele da budemo bezbedni. Naučeni smo da se ne upuštamo u rizike, da se ne zameramo nametljivom i prezahtevnom šefu, da držimo novac u bezbednoj slamarici umesto da ga uložimo u svoju ideju i talenat, da sedimo u svojoj sobi umesto da lutamo dalekim prostorima. Bezbedno je često sinonim za uparloženo.

nedostatak motivacije

Pored okoline, sopstvene inicijative često kočimo i sami, usled nedostatka samopouzdanja. I nama je lakše da sedimo u svom ušuškanom balonu nego da stupimo u svet sa svojim idejama i rizikujemo da budemo napadnuti, opovrgnuti, popljuvani i poniženi. Tako, i kada se pojavi žar u nama i neodoljiva želja da nešto uradimo i pokrenemo, naš razum je polije kofom hladne vode i objasni nam da je to krajnje suludo. Taj žar je inspiracija ili nadahnuće, reč koja sama po sebi opisuje osećaj koji dolazi ’odozgo’, koji se ne da uhvatiti, izmeriti i naučno objasniti.

MOTIVACIJA

Nadahnuće u nama stvara neizdrž, potrebu da ga ispoljimo ulažući pritom svu svoju energiju. Ali da bismo to stvarno uradili i istrajali, potrebna nam je motivacija. Motivacija je onaj osećaj koji nam govori da treba uradimo to što smo namislili, pa šta bude, čak i ako je neprijatno, teško i bolno. Ono što je bitno je da naučimo da nam motivacija postane stalni pratilac, umesto trenutnog posetioca. Jer, kao što nam je Njutn davno objasnio, svako telo koje se kreće teži da nastavi da se kreće istom brzinom i u istom smeru, ukoliko na njega ne deluje neka sila koja ga prinudi da promeni to stanje. Dakle, kada uradimo ono što je najteže, kada se pokrenemo, čak i ako idemo sitnim koracima, treba da se postaramo da nastavimo.

Ona inicijalna iskra, nadahnuće s neba, tu je da nas pokrene, kao što okretaj ključa pokreće automobil. Za ostatak se moramo postarati sami. Svoju ideju moramo pretvoriti u ritual kome ćemo se redovno posvećivati. Taj ritual možemo svakodnevno započinjati jednostavnom radnjom koja će nas uvoditi u vremenski prostor posvećen isključivo našoj ideji. To može podrazumevati jednostavno pritiskanje dugmeta za uključivanje kompjutera, zatvaranja u sobu, sedanja za radni sto, oblačenja radnog odela, ispijanja čaše vode, obuvanja patika, bilo čega što nas asocira na početak rada. Taj početak nas uvodi u sam fizički čin obavljanja aktivnosti koje nas približavaju ostvarenju ideje.

moć motivacije

Na taj način stičemo rutinu. Rutina nas tera da istrajemo čak i kada nam motivacija opadne. A kada istrajavamo u obavljanju aktivnosti koje su na samoj ivici naših trenutnih sposobnosti, tada napredujemo. Psiholog Gilbert Brim je to objasnio ovako: ’Jedan od važnih izvora sreće je posvetiti se zadacima sa pravom dozom težine, ni preteškim, ni previše lakim’. Zašto? Zato što će nas suviše laki obezvoljiti, a suviše teški obeshrabriti.

Rezultati koje tada postižemo su neka vrsta nagrade i predstavljaju novu motivaciju. A šta kada zapadnemo u apatiju? Sigurno ćemo imati teške dane kada nismo u stanju da se pokrenemo, i sumnjamo u sve. Onda možemo pribeći malim trikovima: umesto da odustanemo, reći ćemo sebi da treba da zastanemo. Pauza nam može pomoći da se odmorimo, ali i da dobijemo nove ideje. U međuvremenu, umesto da razmišljamo o trnovitom putu koji nas čeka, treba da mislimo na konačni cilj. Jer neprijatnost koju trenutno osećamo je privremena, ali jedno je sigurno: ne postoji osoba koja je postigla svoj zacrtani cilj a da je se zbog toga na kraju pokajala. Što je put teži, to je naš konačni uspeh veći.

Ono što treba takođe da imamo u vidu je da smo mi po prirodi robovi rutine. Ako nam je tako lako da steknemo naviku da sedimo na kauču ispred televizora više sati na dan, isto tako lako možemo steći naviku da radimo nešto korisno i perspektivno. Umesto da mi budemo rob, treba da porobimo rutinu. Snaga koju crpimo na svom putu isključivo je u nama. Nije nam potrebno ničije odobrenje do sopstveno.

A kad nam nedostaje malo podrške, tu je Optima Forma. Ovaj prirodni preparat na bazi tri lekovite biljke pomoći će nam da se izborimo sa stresom, zebnjom i nesanicom, a da pritom zadržimo odličnu koncentraciju i pamćenje.

Optima Forma