Stokholm, poznat i kao „Venecija severa“, glavni je grad Švedske, sedište ustanove koja dodeljuje Nobelovu nagradu, muzeja pop benda Abba, dok je Švedska čuvena i kao zemlja Pipi Duge Čarape, nameštaja IKEA, ćufti i najdugovečnijih ljudi u Evropi. Ali još jedan događaj iz 1973. proslavio je Stokholm, naročito u kriminološko-psihijatrijskim krugovima, i iznedrio novi termin: stokholmski sindrom.

Upravo u ovom gradu 23. avgusta 1973. došlo je do čuvene pljačke banke Sveriges Kreditbank na trgu Normalmstorg koja nije išla baš onako kako su se lopovi ponadali. U očaju su zadržali četiri radnika banke kao taoce i sa njima u trezoru proveli šest dana. Bio je to ujedno i prvi kriminalni poduhvat kog je uživo prenosila švedska televizija.

Otmičari, srećom, nisu fizički povredili taoce, ali došlo je do veoma interesantne situacije koja je ušla u anale ne samo kriminala, već i psihologije. Kada su, nakon šest dana, taoci oslobođeni a otmičari uhapšeni, ispostavilo se da su se žrtve emotivno vezale za svoje tamničare, identifikovale se s njima, opravdavale ih, neke čak razvile i romantična osećanja prema njima, i odbijale da svedoče protiv njih i sarađuju s policijom.

simboličan prikaz zatočenika iza rešetaka

SINDROM IDENTIFIKACIJE S AGRESOROM

Švedski kriminolog i psihijatar Nils Bejerot je ovu pojavu nazvao stokholmski sindrom, i taj pojam se potom čvrsto ukorenio u „nauci o duši“. Stokholmski sindrom definiše se kao „psihička reakcija kada žrtva počne da se blisko identifikuje sa svojim nasilnikom, sa njegovim stavovima i zahtevima“, ili jednostavno rečeno, žrtvi je mozak do te mere ispran da svog nasilnika počne da posmatra blagonaklono, čak s ljubavlju. Psiholozi ovu pojavu objašnjavaju u svetlu nagona za preživljavanjem u situacijama kada je žrtvi ugrožena gola egzistencija. Nemoćna žrtva će svoj teški psihički položaj olakšati tako što će u ličnosti i ponašanju agresora pronaći pozitivne strane i prijateljstvo i njih se grčevito držati, zanemarujući one negativne, pa i zverske osobine. Što je zatočeništvo duže, to će se ovaj sindrom produbljivati do te mere da može prerasti i u „ljubav“.

Ali on ne postoji samo u opsadi banke: stokholmski sindrom je svuda oko nas, on je problem kolektiviteta. Penzioner koji jedva preživljava od svoje penzije ali glorifikuje totalitarnu vlast i drži sliku voljenog vođe na zidu svog skromnog stana, iako je i više nego jasno da baš taj ugnjetava celu naciju, komšinica koju često viđamo s modricama i čujemo neprijatne zvuke koji dolaze iz njenog stana ali koja ima samo reči hvale za svog muža alkoholičara a njegovo nasilje opravdava ubeđenjem da ga je sama zaslužila, osoba koja je već odavno u godinama kada bi trebalo da počne samostalni život ali je „zatočenik“ sebičnih roditelja čije konstantne sulude zahteve naivno opravdava i daje sve od sebe da im odmah udovolji, majka koja za svog sina uporno govori da je „dobro dete“, iako se on otvoreno bavi ozbiljnim kriminalom i redovno je fizički i psihički maltretira…
Primere stokholmskog sindroma moguće je naći u svim sferama života: u ekonomiji, politici, državi, ratovima, porodici, zdravstvu, religiji… On može zaposesti ne samo pojedinca već i celo društvo ili kolektiv, pa će mazohistička većina koja uporno opravdava i obožava sadističkog vođu, usled osećaja ugroženosti lične egzistencije, spremno utapati svakoga ko se usudi da uzvikne da je „car go“. Ali „ljubav“ je uzajamna – i tiranin je vezan za svoju žrtvu jer mu ona daje osećaj identiteta, veličine, važnosti, smisla… Ona čini sve što prija njegovom egu.

STOKHOLMSKI SINDROM U VEZI

Često čujemo da sve kreće od porodice, i zaista, ako se unutar te najosnovnije društvene zajednice dogodi da žrtva štiti svog tiranina, taj fenomen će se sigurno proširiti i na ostale sfere njenog postojanja. Ljudi sa strane će lako primetiti istinu, ali žrtva nje uopšte nije svesna. Ona se grčevito drži svog zaštitnog mehanizma i troši najveći deo energije pokušavajući da saoseća sa svojim zlostavljačem, nesvesna svog stradanja. Povremene „mrvice“ dobrote koje zlotvor dozirano daje žrtvi hrane njena uverenja, razvijaju simpatije prema njemu i cementiraju povezanost. Iluzija racionalnog koju sama stvara, drži žrtvu u kavezu, iako su njegova vrata širom otvorena. Stokholmski sindrom perfidno stvara naučenu bespomoćnost koja žrtvu još čvršće drži vezanu za nasilnika i sistematski joj ubija intuiciju, pa tako ona postaje lojalnija njemu nego sebi i ne preispituje svoje poverenje.

zlostavljač i žrtva

Neke studije istraživale su da li je stokholmski sindrom dijagnoza ili urbana legenda. Ali iako ne postoje validni dijagnostički kriterijumi za ovaj sindrom kako bi postao psihijatrijska dijagnoza, nesumnjivo, on je prisutan i realan. Naročito kada su u pitanju zlostavljane žene u porodici. Nekoliko studija istraživalo je aspekte posttraumatskog stresnog poremećaja i odbrambenih mehanizama kod žena koje su doživele silovanje ili zlostavljanje u porodici. Po Grejamu (Graham) koji je sa svojim saradnicima devedesetih godina prošlog veka proučavao upravo ovaj aspekt, u mnogim slučajevima stokholmski sindrom, odnosno identifikacija žrtve s nasilnikom omogućavala je preživljavanje žrtvama u situacijama kada im je život bio ugrožen, ali je takođe značajno uticala na razvoj i intenzitet posttraumatskog poremećaja. Grejam je osmislio skale i upitnike pomoću kojih je merio poremećaje kod žrtava.

Suštinu stokholmskog sindroma predstavljaju tri faktora: prvi je povezanost sa zlostavljačem, drugi je šteta koju on izaziva na psihološkom nivou, odnosno trajne posledice zlostavljanja, a treći je osećaj ljubav-zavisnost, odnosno ubeđenje žene da ona voli i zavisi od svog zlostavljača. U upitnicima su obično ovi faktori prikazani kroz izjave kao što je „Bez svog partnera ne bih znala ko sam“, koje su potvrdile da se stokholmski sindrom poklapa umnogome sa mehanizmom opstajanja pomoću izbegavanja – zlostavljane žene ignorišu maltretiranje što je opet usko povezano sa simptomatologijom posttraumatskog stresnog poremećaja.

Kada se žrtva stokholmskog sindroma direktno suoči s istinom, obavezno će je negirati i postati defanzivna. Zato je uzaludno davati joj savete, već je neophodno ohrabriti je da sama donosi odluke. Put osvešćenja je dug i bolan i zahteva uporan rad i trud. A prepoznavanje problema predstavlja prvi korak. A kad je samopouzdanje u pitanju, setimo se šta je rekla ta čuvena Šveđanka, Pipi Duga Čarapa: „Nisam to nikad probala, pa mislim da ću definitivno uspeti.“

Na putu sticanja vere u sebe možemo se osloniti na nekoga ko nas sigurno neće zavaravati i izneveriti: prirodu. Optima Forma je prirodni preparat na bazi lekovitog bilja – valerijane, matičnjaka i hmelja, koji nam pomaže da se lakše izborimo sa stresom, anksioznošću, strahom, emocionalnom nestabilnošću, psihičkom i fizičkom iscrpljenošću, kao i da lakše zaspimo i bolje spavamo. Optima Forma za optimalan povratak sebi!

stokholmski sindrom i optima forma